ispod istog neba

Iskoristio sam neko bolovanje preko vikenda da pomalo "pročešljam i popravim" svoje znanje gruzijskog. Gruzijski, odnosno ქართული ენა (kartuli ena), pripada kartvelskoj ili južnokavkaskoj porodici jezika i maternji je jezik Gruzijaca, poput Edvarda Ševardnadzea, pjevačice Katie Melua, zapovjednika Zajedničkog generalštaba američke vojske Johna Shalikashvilija ili najnotornijeg gruzijca u svjetskoj historiji, Ioseba Džugašvilija, puno poznatijeg po svom kasnije odabranom prezimenu - Staljin.

Kako gruzijski ne pripada indoevropskoj porodici jezika, njegova gramatika očima, ušima i mozgovima naviknutim na domaće i njima srodne jezike na prvi pogled djeluje pomalo neobično. Među padežima, recimo, gruzijski ima ergativ, koji se između ostalog koristi za subjekte onda kada je glagol predikata u prošlom vremenu. U našim frazama "dijete pjeva" i "dijete je pjevalo", 'dijete' je u istom padežu (nominativu); na gruzijskom se ovo prvo kaže ბავშვი მღერის (bavšvi mg'eris), ovo drugo ბავშვმა იმღერა (bavšvma img'era). Čudnovat je i gruzijski sistem glagola, koji su "po pravilu nepravilni": od glagola თკმა (tkma), "kazati", dobije se oblik ვამბობ (vambob), "kažem"; prvo lice jednine sadašnjeg vremena za glagol ნდომა (ndoma), "htjeti", je მინდა (minda), "hoću". Nije samo problem u infinitivu i sadašnjem vremenu - često se i ostala glagolska vremena jedna od drugih razlikuju k'o punjena paprika od čizburgera. Tako od glagola მისვლა (misvla), "ići nekuda", dobijamo მივდივარ (mivdivar), "idem nekuda"; მივალ (mival), "ići ću nekuda"; მივდიოდი (mivdiodi), "iđah nekuda" i მივედი (mivedi), "išao sam nekuda". Ovo მი- (mi-) na početku svakog oblika znači "nekuda" i dodaje se na početku glagola, kao i kod nas (naići, obići, mimoići itd.). Promijenimo li, međutim, infinitiv მისვლა (misvla) u დასვლა (dasvla), "redovno ići nekuda", dobijamo sasvim druge glagolske oblike, დავივლი (davivli), "redovno ću ići nekuda", ili დავიარე (daviare), "redovno sam išao nekuda".

I koliko god se sve činilo komplikovano, kroz sve to je prožeta neka lijepa i pomalo skrivena (pa tako i još ljepša) jezička logika .

A to nije sve. Dok u gruzijskom ima nešto riječi turskog ili perzijskog porijekla, prepoznatljivih i nama kao što su ფანჯარა (pandžara), კალამი (kalami) i ექიმი (ekimi), dakle "pendžer", "kalem" i "hećim", te onih internacionalnih, recimo პოლიცია (policia) ili ტელევიზია (televizia), najviše je onih "čisto" gruzijskih - recimo თვითმფრინავი (tvitmprinavi), što znači "avion", ili საავადმყოფო (saavadmkop'o), "bolnica". Zatreba li vam "krema za sunčanje", morate tražiti მზის დამწვრობის საწინააღმდეგო ლოსიონი (mzis damcvrobis sacinaag'mdego losioni). A ima i onih riječi, za koje bi čovjek svakako mogao pomisliti da znače nešto drugo. Najbolji primjer je მამა (mama), što u prijevodu znači - "tata".

Pismo koje se danas koristi za gruzijski jezik, მხედრული (mhedruli), staro je otprilike hiljadu godina, dok prvi očuvani tragovi gruzijskog pisma dolaze otprilike iz trećeg vijeka. Gruzijska tradicija kaže da je gruzijsko pismo izmislio prvi gruzijski kralj, Farnavaz, međutim nije sigurno ni da je Farnavaz izmislio gruzijsko pismo, niti da je uopće postojao. Ono što jeste sigurno je da bi mi ovo bolovanje bilo sigurno dosadnije da nije gruzijskog. Jer, kako kažu na gruzijskom, ერთი ენა არასოდეს არაა საკმარისი (erti ena arasodes araa sakmarisi), "jedan jezik nikad nije dovoljan."

Reklamu na gruzijskom jeziku u Tbilisiju uslikao je mortsan, a ovdje je koristim uz Creative Commons licencu.

Dok ovo tipkam, u Düsseldorfu je sve spremno za početak druge polufinalne večeri 56. Takmičenja za pjesmu Evrovizije, gdje će se devetnaest kandidata boriti za preostalih deset mjesta u finalnoj večeri, u subotu - i kud ćete veći razlog za prvi ovogodišnji post na blogu.

Ukoliko niste gledali prvo polufinale u utorak, ne brinite - ovo večerašnje je svakako zabavnije. Ako ni zbog čega drugog, onda barem zato što u njemu nastupa i predstavnik BiH, Dino Merlin, a što u prijevodu znači da i mi večeras možemo glasati. I ima večeras stvarno svega u konkurenciji: Šveđanin koji lomi staklo, Ukrajinka koja crta u pijesku, pitomi pankeri iz Danske, rokeri iz Moldavije, izraelska diva Dana International i - po prvi puta u historiji, dva para jednojajčanih blizanaca: slovakinje Twiins i irci Jedward. Na sceni večeras, a što je meni posebno drago, ima i neko iz Austrije: sjajna, slatka (i minijaturna!) Nadine Beiler sa glasom za Bundesligu i lijepom, optimističnom baladom nastupiće kao druga, odmah iza našeg barda sa Memli strane. Austrijska televizija ORF je, kao odraz generalne austrijske muhanatosti, ali i ljutnje na matematičko-komšilučku dominaciju istočne Evrope, nakon prošlogodinje njemačke pobjede (po principu "ipak može!") skontala da je pravo bezze bojkotovati najšareniji evropski party i odlučila da se, uz Italiju, Slovačku i San Marino, vrati na evrovizijsku scenu.

Nije, naravno, Evrovizija to što je nekad bila. Moja lična evrovizijska priča počinje - sad već davne - 1989., kada je za JRT prijenos iz Lozane komentarisao (a bezbeli i komentirao) Oliver Mlakar, i kada smo pobijedili - mi! Ispočetka su mi u cijeloj priči bile interesantne samo mamine palačinke, pa zastave zemalja učesnica, pa jezici na kojima se pjevalo, pa nervoza - otpjevali su i Švicarska, i Grčka, i Island, i Njemačka, i na kraju Jugoslavija. I bilo je: ko se zadnji smije, najslađe se smije. A što se mene tiče, ja se nekako još uvijek smijem.

I redale su se godine: Zagreb 1990., doba Tajči, Tota Cutugna, pjesama "Bandido" i "Black and White Blues"; Jugovizija u Sarajevu 1991., sa Senadom Hadžifejzovićem kao voditeljem i prilično ofidnom pobjedom Bebi Dol (Brazil, koja je bodove dobila samo iz "jedne polovine države" - Beograda, Prištine, Novog Sada i Titograda), koja je kasnije u Rimu dobila tek jedan bod od Malte; Malmöa 1992., jedine godine kada Evroviziju nisam gledao uživo; Millstreeta 1993., kada je Fazla s Merlinovom pjesmom pretrčavši pistu stigao prvo na "Mini-Evroviziju" u Ljubljanu, pa onda u Irsku; 1994., kad je struje bilo tek od polovine prve pjesme, a TV signala tek od četvrte... I tako redom.

Glupo bi bilo da se od tada nije promjenilo ništa. Za početak, promijenjen je glas iz TV ekrana: Olivera Mlakara u našim dnevnim sobama prvo je zamijenila Ismeta Dervoz, a nju Dejan Kukrić, bh. Mr. Eurovision koji je - da ga ovdje i javno pohvalim - prvi iz naših krajeva u Referentnoj grupi, timu koji u ime EBU-a upravlja Pjesmom Evrovizije. Uvedeno je to do vidimo osobu koja nam čita glasove. Ukinut je orkestar. Ukinuta je obaveza pjevanja na jeziku zemlje iz koje se dolazi. Zbog Azerbejdžana, Bjelorusije, Moldavije i raznih novih klinaca u evrovizijskoj porodici uvedene su polufinalne večeri, prvo jedna, pa dvije. O jutjubu, raznim fejsbucima i sličnim internetskim kerefekama da i ne govorimo. I ono što je najvažnije: uveden je mistični televoting, mogućnost da svi - frizeri u Živinicama, bakice u Moldaviji, gastarbajteri u Linköpingu - glasaju za koga god hoće. I da na kraju, nekad s manje neizvjesnosti, nekad s više, čekaju da vide jesu li potrefili onih famoznih "douze points".  

Svako od nas ima neki svoj rewind. Moj je Evrovizija. I da, vrlo sam sretan zbog toga. Danas i ja po blogovima i fejsbucima srećem klince i klinceze koji vole Evroviziju, a kojima je prva evrovizijska uspomena 2003., i koji, recimo, ne mogu ni zamisliti Evroviziju sa dirigentom, pjesmama na islandskom ili čak njemačkom. Vrlo sam sretan zbog toga što ću, kad večeras tačno u 21 sat odsvira Charpentierov Te Deum, kao u album sa sličicama, skupiti još jednu vrijednu uspomenu za dane kad, kao mamine palačinke, poželim razne lijepe rewinde iz svog života.

Uživajte večeras. Ja svakako hoću. I, živi i zdravi bili, poslušajte austrijsku pjesmu, pa ako vam se svidi - i glasajte.

Fotografiju Nadine Beiler i Dine Merlina u Düsseldorfu ekskluzivno za Ispod istog neba napravio Marco Schreuder.

Sprema nam se, kažu, arktička zima, pa me i to i jutrošnja nula na termometru navelo da ovog petka pišem o jeziku ljudi kojima je svaka zima arktička.

U golemom i prilično golom, ali i spektakurno lijepom prostranstvu sjeverne bjeline, između Grenlanda i Aljaske, živi stotinjak hiljada ljudi koji su u našem dijelu svijeta stoljećima nazivani Eskimima, a koji sebe nazivaju Inuit, "ljudi". I iako na hladnom sjeveru ljudi žive daleko jedni od drugih, za njihov jezik, Inuktitut ("ljudski") postoje različita imena i pisma, no princip je - uostalom kao i u našem jeziku - isti.

Kada je 1999. jedan dio naroda Inuit u Kanadi ostvario i teritorijalnu autonomiju, nova kanadska federalna jedinica dobila je jednostavno i lijepo ime - "naša zemlja", Nunavut. U najvećem dijelu Nunavuta, jezik Inuktitut piše se slogovnim pismom, titirausiq nutaaq. I mada je Inuktitut, pisan slogovnim pismom i latinicom, jedan od tri službena jezika pomenute teritorije (uz engleski i francuski), njegov opstanak je i dalje ozbiljan problem: već godinama socijalna situacija Kanađana na krajnjem sjeveru te zemlje nije nimalo jednostavna, a djeca - posebno u naseljima u zapadnom dijelu Nunavuta - danas radije uče i govore engleski, vjerujući da su im tako otvorenija vrata uspjeha i bogatstva. Međutim, nade ima: u zajednicama, u školama, u lokalnim vlastima sve je više onih koji su svjesni da gubitak vlastitog jezika znači ogroman - i nepopravljiv - gubitak vlastite kulture.

Lingvisti za Inuktitut kažu da je polisintetičan. To znači da funkcioniše kao sistem LEGO kockica: u nastanku riječi učestvuje vrlo veliki broj morfema. Meni je lično baš i zbog toga izuzetno drag - svaki "nastavak" koji se dodaje na osnovu slijedi jasno definisanu logiku. Riječ "bijelac" (odnosno, svako ko nije Inuk), je qallunaaq, što u prijevodu znači "onaj ko ima velike obrve" (qallu-naaq). Dodamo li na to nastavke u ("biti", sadašnje vrijeme) i vit (za drugo lice jednine), dobijamo qallunaanguvit - "ti si bijelac". S nastavkom mmarik (koji znači "stvarno") dobijamo: Qallunaammarikuvit? "Jesi li stvarno bijelac?" (Odgovor na to, tek za slučaj da vam zatreba, je ii, qallunaammarikujunga - "da, stvarno sam bijelac.") Malo ekstremniji primjer polisintetizma je Pariliarumaniralauqsimanngittunga - "nikad nisam rekao da imam želju otići u Pariz."

Jedna riječ iz Inuktituta široko je rasprostranjena po svijetu - iglu. Skoro jednako široko rasprostranjena je i teorija po kojoj Inuktitut ima nebrojeno puno riječi za snijeg. Istina je, međutim, da tih riječi Inuktitut nema pretjerano puno (aput, qanir, pukak; na kraju, i mi imamo i "snijeg", i "mećavu", i "bljuzgavicu", i...), ali zahvaljujući pomenutom fenomenu polisintetizma (od qanir dobijemo qaniit - snijeg koji pada i qannialaag - snijeg koji 'paducka', od aput dobijemo aputainnarowok - puno snijega na odjeći, od pukak dobijemo pukaangajuq - snijeg dobar za pravljenje iglua), raniji lingvisti su stekli dojam da Inuktitut ima bezbroj riječi za snijeg, i teorija je tako nastala. Ona se svodi na to da okruženje i ponašanje utiču na jezik kojim govorimo - što bi istom logikom značilo da mi, opsjednuti prekomjernom konzumacijom hljeba u svakoj situaciji, imamo bezbroj riječi za hljeb (vekna, kifla, somun, žemlja, zemička, pogača, proha - o kruhu i hlebu da i ne govorimo).

Za kraj, neka vas pred ovaj "arktički" vikend ugriju Tanya Tagaq, Inuit muzičarka, i sjajni Kronos Quartet. Ulluqatsiarit - uživajte.

Fotografiju saobraćajnog znaka u Kuujjuarapiku uslikala je Alanah Heffez, a ovdje je upotrijebljena uz Creative Commons licencu.

Šetajući Vukovarom učinilo mi se kao da sam odjednom u tri grada. Prvi je ponosit grad vrijednih, poštenih i imućnih ljudi, grad okićen bogatim kulturnim i historijskim naslijeđem, dunavska Opatija o kojoj su mi pričali dok sam bio mlađi. Drugi je mučenički grad, prvo pregažen u vrtlogu do zuba naoružanog fašizma, pa onda zaboravljen u stihiji birokratskog cinizma. I treći, meni najdraži, onaj prkosni, nepokorivi, hrabri Vukovar, lica okićenog ubjeđenjem da je vjera u bolju, pošteniju i miroljubiviju budućnost čovječanstva neotuđivo pravo.

Danas, osamnaestog novembra i osamnaestog studenog, se obilježava Dan sjećanja na vukovarsku žrtvu. Na današnji dan je odlučena bitka za Vukovar, mada stradanje samog grada tog dana nije ni počelo ni završilo. Naravno je da je to prilika da se prisjetimo svih koji su izgubili živote pred naletom nezaustavljive ideologije zla. Onih, koji su živote izgubili jer su branili svoje domove, a prezivali se "pogrešno". I toga, naravno, da je od svih ovosvjetskih zala - neznanje među najopasnijima.

Doživio sam jednom, na konferenciji, da vukovarskog gradonačelnika, meni dragog Željka Saba, socijaldemokratu i optimistu, energetičara i teologa, dok je govorio o nedavnoj historiji svog grada, posmatraju kao da je došao s nekog drugog planeta, iz nekog drugog vremena. To je grad na istom onom Dunavu koji teče koz Beč, Bratislavu i Budimpeštu. Evropljani, što su do tog trenutka znali da je na njihovom sretnom i urednom kontinentu fašizam pobijeđen. Ne vjerovali, nego znali. Bili sigurni da rat prestaje onog trenutka kad odnekle odu televizijske kamere. A danas, devetnaest godina "poslije Vukovara", osamnaest godina "poslije Omarske", petnaest godina "poslije Srebrenice", i mi smo, unatoč svoj patnji kojom je natopljena tvrda zemlja balkanska, baš onako evropski, naučili da se masne hrane i mobilnih telefona bojimo više od mržnje i fašizma. Naučili smo da ne znamo "šta je bilo" u Vukovaru osamnaestog novembra devedesetprve i svih drugih kobnih dana. Naučili smo da ne znamo, tješeći se da to nisu naše žrtve, da to nije naš rat, da je neumjesno preživjele upitkivati o sudbini njima bliskih žrtava.

Drugim riječima: Stefan Zweig je (navodno) jednom rekao da je svjetski poredak poput ženske najlon čarape. U doba kad su najlonke bile skupocjena roba, a savjesne građanke pažljivo upravljale svojom imovinom, fazon je bio zašiti rupicu na čarapi čim se pojavi. Svaka kasnija reakcija značajno bi čarapi smanjila šanse za opstanak. Tako je i sa svijetom: ne reagujemo li odmah na fašizam, na rupicu punu nepravde i krvi na licu našeg svijeta, svi ćemo nastradati od tog istog fašizma. Istina, danas se zahvaljujući masovnoj produkciji poderane najlonke bacaju, ali čim o miru i slobodi u svijetu razmislimo na iole razuman način, postaje jasno da si kao čovječanstvo ne možemo priuštiti da o njima razmišljamo kao o potrošnoj robi.

Nosioci najlonke zvane svjetski poredak nisu samo moćnici koji u rukama drže konce svijeta, a koji uglas povikuju da "nisu znali." Nosioci smo i mi, jer i mi nismo znali. I danas jako malo znamo. Zato je važno čuvati sjećanje na Vukovar. Zlo, koje je zahvatilo blaženi gradić na ušću Vuke u Dunav, plod je iste one kuhinje čije žrtve oplakujemo u Srebrenici i Omarskoj, u Jasenovcu i Auschwitzu, nad masovnim grobnicama u Ruandi i poljima smrti u Kambodži. To je zlo koje čeka da zažmirimo i zaboravimo, da ne znamo da ljude ne treba dijeliti i mrziti, da ne znamo da fašiste ne smijemo kovati u heroje, da ne znamo da laži i zaborav nisu i ne mogu biti način da učvrstimo mir i blagostanje u našoj budućnosti. Da ne znamo da nas silni mobilni telefoni i stomaci najedeni masnom hranom ne mogu zaštititi onog trenutka, kad zlo fašizma odluči navaliti na nas.

To dugujemo žrtvama iz Vukovara, Srebrenice, Darfura. I još važnije: to dugujemo svojoj djeci i unučadima. Zato, da sutra oni ne bi bili žrtve nekog novog vukovara.

Fotografija vukovarskog vodotornja preuzeta je s Flickra pod uvjetima Creative Commons licence od korisnice Mädchen aus Ostberlin.

Znate već kako to hoda: prijavite se negdje za posao, sastavite biografiju, napišete kakve škole imate i koje jezike govorite, volite li nogomet i razumijete li se u Excel, i onda to neko pregleda. Pa tako i ja: sad već davne 2005., pita mene jedan elegantno odjeveni, popunjeniji brko, "a šta", kao, "stvarno govorite makedonski?" Rekoh mu da ga govorim, da ga volim govoriti, i da mi u Makedoniji kažu da ga govorim dosta dobro. "Ali, makedonski ne postoji, to je antički jezik nestao prije dvije i po hiljade godina", reče brko i pogleda me poprijeko, brže-bolje dodavši: "To što vi govorite je varijanta bugarskog zvana 'savremeni makedonski'... ili 'slavenski makedonski'. Nema to veze s Makedonijom. Molim vas, ispravite svoju biografiju, pa se javite ponovo."

Pogledah ga začuđeno. Ispraviti? Šta, makedonski? (Uzgred budi rečeno, u vrlo nebalkanskom naletu ponašanja odlučih se ne natezati s njim i svoju sreću potražiti među ljudima s otvorenijim vidicima. Odluka, koju nisam zažalio.)

U svijetu jezika, uzduž i poprijeko nijedan jezik nije, kad je u pitanju njegovo ime, izložen tako nevjerovatnom i nepristojnom šikaniranju - kao makedonski. Istočni komšije Makedoncima prigovaraju da njihov jezik nije dovoljno različit od njihovog, bugarskog, te ga nazivaju "makedonskom književnom normom bugarskog jezika". Činjenica je da su makedonski i bugarski izuzetno bliski jezici, i da su i historijski tijesno povezani. Međutim, oni su i dovoljno različiti da se dobrim dijelom ne podudaraju, i njihovi govornici međusobno ne razumiju - što bi, s lingvističkog stanovišta, otprilike bilo isto kao slovenački jezik nazivati "slovenačkom književnom normom hrvatskog jezika". Činjenica je, međutim, i to da su svi južnoslavenski dijalekti, poput onih u Skandinaviji - i jedni i drugi standardizovani u današnje nacionalne jezike - povezani u tzv. dijalekatski kontinuum, ali da kod nas na Balkanu to ne znači samo da se dobrim dijelom razumijemo bez prevodioca, nego da to i koristimo da jedni drugima neumorno osporavamo vlastiti identitet. Argument da makedonski jezik ne postoji jer je "nedavno nastao", i jer nema veze s antičkim makedonskim jezikom, jednako je glup kao i argument da bugarski jezik ne postoji jer je isto tako "nedavno nastao" (šta, na kraju, znači nedavno?), te da isto tako nema veze s antičkim bugarskim jezikom, koji je (vjerovatno) pripadao turskoj porodici jezika.

I južni susjed Makedoncima već godinama paranoidno prigovara na bilo kakvu upotrebu imenice "Makedonija" ili pridjeva "makedonski", jer su iste tobože dio njihovog historijsko-nacionalnog copyrighta (jednom prilikom su, u toku košarkaške utakmice, čak "ukinuli" i skraćenicu MKD za makedonsku reprezentaciju). Činjenica je da se makedonski govori i u Grčkoj, u nekolicini sela na krajnjem sjeveru države, gdje ga nazivaju "slavenskim" (slavika), tvrde da taj jezik i njegovi govornici nemaju veze sa (Republikom) Makedonijom, te da u Grčkoj ustvari makedonske manjine - nema. Kako bi se udovoljilo željama južnog susjeda, često se dešava da se makedonski jezik naziva (samo) "službenim jezikom" ili "državnim jezikom", kao da je svoj identitet izgubio negdje usput. Perverzno i bezobrazno.

Ime makedonskog jezika je - jer se s tim slaže nauka, jer se s tim slaže zdrav razum, i jer se s tim (a što je najvažnije) slažu i sami Makedonci - makedonski. Bilo, jeste, i biće makedonski.

Za razliku od naše ćirilice, makedonska umjesto slova ћ i ђ ima slova ќ i ѓ, s tim da pomenuta slova ne označavaju iste foneme: makedonski шеќер se ne izgovara isto kao naš шећер. Za razliku od našeg jezika, makedonski - osim vokativa i par slučajeva u kojima je preživio akuzativ - imenice koristi u nominativu (dakle, "u Skoplju" i "iz Skoplja" je во Скопје i од Скопје). Druga bitna razlika između makedonskog i našeg je postojanje određenih članova, i to čak na tri nivoa - jednom, na kom udaljenost pomenutog predmeta nije bitna (човекот и жената, k'o u slučaju engleskog the man and the woman), jednom za bliske predmete (човеков и женава, 'ovaj čovjek i ova žena'), i jednom za udaljene (човекон и женана, 'onaj čovjek i ona žena'). Po ovoj gramatičkoj osobini je makedonski jedinstven među evropskim jezicima.

Jedinstven po gramatici, jedinstven i po šikaniranju kom je neprestano izložen, makedonski je jedinstven i po svojoj poetskoj ljepoti. "Zajdi, zajdi", "Makedonsko devojče", "Uči me majko, karaj me" i - meni inače najdraža - "More sokol pie", kultne pjesme dobro poznate diljem bivše države, samo su tek mali dio bogatog kulturnog naslijeđa Makedonije i makedonskog jezika. Koje je, kako vrijeme prolazi, kod nas sve manje i manje poznato. Jer, dok se makedonski može učiti ili studirati na univerzitetima u Zagrebu ili Beogradu, kod nas ga - nažalost i na štetu - nema.

Na slici: spomenik slavenskim apostolima Ćirilu i Metodiju u Ohridu, rodnom gradu njihovog učenika Klimenta. Uslikao sam ih ove godine, jednog oblačnog februarskog dana.

Evo jednog, da prostite, priznanja: na mene je ova predizborna kampanja djelovala laksativno. Doslovno. Nalet poruka (odnosno, "poruka") od svih onih koji se ove godine utrkuju za glasove bio je, u konačnici, neizdrživ. Doduše, sati provedeni uz predizborna obećanja, programe koji to jesu i one koji to nikako nisu, bisere i strahote, su se svakako isplatili: sada je jasno ko dan da nisu "svi isti" - i da nisu svi koji se nude jednako sposobni da se suoče sa izazovima koji su iduće četiri godine pred nama. U današnjoj Bosni i Hercegovini dvije rečenice su ionako izgubile svu primjenjivost: "Šuti, dobro je", i "Gore ne može."

Zauzet silnom željom da dobro upratim šta je ko rekao i kakvu nam to ko sudbinu planira u iduće četiri godine, i odlučan da se sve do izborne šutnje družim sa svojim posebnim predizbornim prijateljima, kandidatkinjama i kandidatima, upratio sam (ne znam da li da se pohvalim ili da žalim izgubljeno vrijeme) čitave šezdeset i četiri raznovrsne televizijske emisije posvećene izborima. I čekam, evo, da o'čepi server FTV-a, pa da pogledam i šezdeset i petu. Do spavanja.

Neću se baviti onim što je u tim emisijama (i drugdje rečeno); time su se, recimo, već bavio ACIPS. Ipak, dvije pojave u ovoj predizbornoj kampanji su u najmanju ruku neobične. Da ne kažem - opasne. Dva fazona, takoreći.

Prvi je nepojavljivanje kandidata i kandidatkinja u emisijama. Ipak je nelogično to da se, u predizbornoj kampanji, političke partije i kandidati ne otimaju za svaku dostupnu sekundu prostora u predizbornoj kampanji - da iznesu svoje stavove, kritikuju stavove drugih, pokažu da - to pročitah na jednom predizbornom plakatu u Zenici - "mogu, znaju i hoće." U Austriji je, recimo, nezamislivo da se kandidat ne pojavi u (dosta složenom i opsežnom) predizbornom ciklusu državne televizije. U tri posljednje debatne emisije BHT-a posvećene izborima za Predsjedništvo BiH, sjedili su tek dva od četiri gosta u emisijama za bošnjačke i hrvatske kandidate, a u emisiji za sprskog člana - sam samcat Mladen Ivanić (u jednom sam se trenutku prepao da će, gluho bilo, morati debatovati sam sa sobom). Recimo: Borjanu Krišto, kandidatkinju HDZ-a za Predsjedništvo i "osobu kojoj vjerujem", nisam vidio ni u jednoj tv emisiji. U predizbornom programu BHT-a i RTRS-a iz banjalučkog studija nije se pojavio predstavnik SNSD-a. Dok u svijetu nije neuobičajena pojava da mediji biraju kandidate koje će pozvati u svoj program, nigdje u svijetu nisam čuo za to da određena stranka moli urednika progama da njenog kandidata - ne zove u emisiju. Negdje između principa "neću ja s njima da sjedim" i "nemam ja narodu šta da pričam" krije se sumnja da političke partije u BiH još uvijek računaju na to da će glasove dobiti mehanički i da, baš zato, nema potrebe da vrijeme troše u debati sa predizbornim dušmanima, odnosno, hm, postizbornim partnerima. (Jako bih volio da se po ovom pitanju varam i da se iza toga svega krije neko normalno, razumno objašnjenje.)

Isti fazon je i sa dostavljanjem odgovora na pitanja: kandidati se skoro pa naljute kad ih zamolite da vam svoje programske sadržaje ukratko opišu (možda zato jer ih nemaju?!). Tako su se na anketu portala razglasaj.ba odazvala samo četiri kandidata - Papović, Đedović, Komšić i Ivanić - dok su ostali odgovorili po "hajde.ba" principu. Odnosno: nikako. U jednoj civiliziranoj, razvijenoj demokratiji, nijedan kandidat se ne bi usudio ignorisati priliku da za svoje odgovore na suštinska, programska pitanja dobije prostora; to ionako ne mora da radi sam kandidat - Obamina kandidatura za predsjednika SAD-a ne bi nikada bila to što jeste bez sjajne ekipe neumornih volontera.

Čudan je i nikako racionalno objašnjiv taj strah kandidata od javnog upoređivanja stavova. Još je čudniji, međutim, poriv kandidata da se "ne eksponiraju medijski." Recimo, kandidatkinja Aida Jusić. Jedina žena u utrci za bošnjačkog člana predsjedništva, nezavisni kandidat. Koja je, u programu FTV-a, poručila da ne želi "da se medijski eksponira". Tražio sam o njoj podatke, sav se jadan izgugl'o, i osim obaveznih osnovnih podataka na stranici izborne komisije - ništa. Eh sad: kako, molim lijepo, da neko ko nema ni website, ni program, i ko ne želi "da se medijski eksponira", očekuje da mu građanka ili građanin BiH dadne svoj glas? Stvarno, u čemu je fazon? (Jedan forumaš na Sarajevo-x je za fazon pronašao svoje objašnjenje; procijenite sami. A mladoj dami - ako je uopće mlada - naravno puno sreće.)

Imam i ja za kraj jedan fazon. Obzirom da nam gradske ulice poslije ovih izbora neće biti tako šarene, da će se zabavni sadržaji na tv-u svesti na nekoliko regionalnih humorističkih produkcija, i da bi bila šteta prekinuti ovaj katarzično-laksativni proces zvani kampanja, predlažem da se na jednom od javnih emitera za sve kandidate i kandidatkinje, koji ne budu zauzeti vođenjem države ili aktivnim opozicijskim radom, organizuje reality show. Gdje bi isti mogli pričati, upadati jedni drugima u riječ, podbadati, provaljivati i podvaljivati. Pa čak i pjevati. Jer, kako reče Milorad Dodik u današnjem Kuriru, "Svi kažu da dobro pevam."

* * *

A, za kraj, evo nastavka kolekcije predizbornih "fazona" - nezaboravnih izjava pobranih diljem predizborne riznice.

"Možete mislit' koja budala trebaš biti pa doći ovdje među nas." (Milorad Dodik, SNSD, na predizbornom skupu u Mrkonjić Gradu.)

"Treba ukinut' Bosnu, j..la vas ona. Kak'a Bosna." (Milorad Dodik, SNSD, na predizbornom skupu u Mrkonjić Gradu.)

"Narodski sam čovek, uživam u pevanju. Svi kažu da dobro pevam." (Milorad Dodik, SNSD, u novini "Kurir".)

"Pjeva se po skupovima, sve se radi po skupovima." (Bakir Izetbegović, SDA, u programu Face TV.)

"Sigurno je da sebe ne smatram zvezdom." (Milorad Dodik, SNSD, u novini "Kurir".)

"Ne nosim ja samo prezime Alije Izetbegovića. Mislim da tu ima i genetike." (Bakir Izetbegović, SDA, u programu Face TV.)

"Vi, koji niste izlazili, vi ste pomogli da mi budemo na vlasti. Priznajte jednom svoju krivicu! Evo, ja vam to sasipam u lice." (Željko Perić, HDZ BiH, na regionalnom forumu NDI o zapošljavanju, u Zenici.)

"To je jedan i politički, i moralni, i javni odnos prema javnosti." (Fahrudin Radončić, SBB, u programu FTV.)

"Jeste li ikad sreli neprijateljskog vojnika izbliza?" (Bakir Izetbegović, SDA, Željki Komšiću, SDP, u programu FTV. Komšić je inače dobitnik najvećeg ratnog priznanja Armije RBiH.)

"Jok, vi ste." (Odgovor Željka Komšića, SDP, Bakiru Izetbegoviću, SDA, u programu FTV, na pitanje je li ikada sreo neprijateljskog vojnika.)

"Režija! Pustite nam jedan džingl obični, pripremite džingl, molim vas! Pripremite džingl! Neutralni! Neutralni!" (Bakir Hadžiomerović, voditelj, nakon sučeljavanja Željka Komšića i Bakira Izetbegovića, u programu FTV.)

"Nemojte, tako vam Boga, samo neutralni džingl." (Zlatko Lagumdžija, SDP, par dana kasnije u programu FTV.)

"Ja sam profesor i ja mogu vaziti!" (Muhamed Filipović, akademik, na predizbornom skupu SBB u Sarajevu.)

"Imat ću više glasova od tebe bolan, čovječe." (Martin Raguž, HDZ1990, Željki Komšiću, SDP, u programu FTV.)

"J...š poštenje koje SDS zastupa." (Milorad Dodik, SNSD, na predizbornom skupu u Mrkonjić Gradu.)

"Zato je pogled na čak dvije sise našem narodu nesvakidašnji događaj." (Članak na internet portalu SRS RS.)

Jedna od nuspojava pomnog praćenja kampanje je to da savjesnoj glasačici i savjesnom glasaču glava od svakodnevnog trubljenja po medijima zvoni različitim izjavama neponovljive poetske vrijednosti. Bilo je toga i prošlih godina, ali ove godine - od februara pa sve do sinoć - je, čini se, izuzetno dobro rodilo. Evo kolekcije izjava, komentara, upada i replika iz manje-više cijelog političkog spektra - a koje su mi zapale za uho (odnosno, pardon, tastaturu.) Lapsusi ili istinski odraz društva u kom živimo? Izvučene iz cijelog spektra bh. političkog života (ako kod nas takvo nešto - hem spektar hem politički život - u klasičnom smislu uopće i postoji), neke su smješne, neke tragične. A neke i jedno i drugo. Prosudite - najbolje je - sami.

"I zato postoje promjene na opoziciono-pozicionim pozicijama." (Fahrudin Radončić, SBB, o izbornom sistemu, u programu FTV.)

"Bošnjaci." (Odgovor Srđan Rankića, SzDS, na pitanje koja je najveća nacionalna manjina u Bosni i Hercegovini, u programu BHT.)

"Ima u BiH mnogo ljepših gradova, recimo, Sokolac." (Milorad Dodik, SNSD, o Sarajevu, na predizbornom skupu u Sarajevu.)

"Naime, jutros je samoinicijativno, ničim izazvana, sjela na generala Živka Budimira, kandidata HSP-a BiH za premijera Hercegovačko-neretvanske županije." (HSP BiH u priopćenju o Borjani Krišto, čiji su plakati u Mostaru preljepljeni preko plakata HSP-a.)

"Ali koga nema bez njega se - pogotovo bez SNSD-a - može." (Milanko Mihajlica, SRS, o SNSD-u, u debatnoj emisiji RTRS i BHT1.)

"Narod zna da Tihić pije viljamovku." (Saopštenje SBB o SDA.)

"To je jedan od, 'vako, besplatnih reklamnih priloga u korist SDP-a." (Komentar Sulejmana Tihića, SDA, na prilog FTV-a o demobilisanim borcima iz Srednje Bosne koji jedva preživljavaju kao nadničari u Zapadnoj Hercegovini.)

"Očito bi vi htjeli da Bosna bude vaša zemlja sa Bošnjacima koji će biti na koljenima i u malom broju da bi vi kao - šta ste, nebitno je - rekli ne bi bili Srbi ugroženi. Kako vas nije sramota tražiti glas od Bošnjaka, na takav način, monstruozno, gore od Karadžića pozivati na nestanak jednog naroda?" (Mirnes Ajanović, BosS, Bojanu Bajiću, NS-NSP, u programu FTV, nakon što ga je Bajić pitao zašto o BiH priča samo u kontekstu Bošnjaka.)

"Pogledajte, pogledajte, ide muha na njega. Ne ide džaba muha na njega. Vidite, pogledajte muhu, zumirajte, vrti mu se oko glave, a zna se gdje ide muha." (Mirnes Ajanović, BosS, o Bojanu Bajiću, NS-NSP, i muhi nepoznate stranačke afilijacije, u programu FTV.)

"Općenito je ženi teško biti žena, na bilo kojem mjestu ove planete." (Dr. Amila Alikadić-Husović, SBiH, u programu FaceTV.)

"Ja i Haris nemamo o čemu da razgovaramo." (Nikola Špirić, SNSD, sadašnji Predsjedavajući Vijeća ministara BiH, o Harisu Silajdžiću, SBiH, sadašnjem Predsjedavajućem Predsjedništva BiH, u programu RTRS.)

"Kakve to ima veze, genocid i koalicija ove dvije stranke?" (Bakir Izetbegović, SDA, o genocidu i koaliciji sa SNSD-om, u programu FTV.)

"I nije bio genocid ovde. I nećemo prihvatiti da je bio genocid. Jer nije bio genocid." (Milorad Dodik, SNSD, o genocidu, na predizbornom skupu u Srebrenici.)

"Onako koliko sam ja vaš, toliko ste i vi moji. Koliko ste vi moj ponos, i ja sam vaš." (Milorad Dodik, SNSD, o ponosu, na predizbornom skupu u Srebrenici.)

"A-SDA je internacionalna stranka, imamo filijalu u Americi." (Izet Hadžić, A-SDA, o vanjskoj politici, u programu FTV.)

"Konjic: Nevjerovatna energija pokazala da je SBB BiH apsolutno najjača i najpotentnija stranka..." (SBB o potenciji - potpis ispod fotografije sa predizbornog skupa SBB u Konjicu, Dnevni Avaz.)

"Političari iz Republike Srpske i Federacije imaju dijametralno suprotne razlike." (Milenko Savanović, SP, o međuentitetskoj saradnji, u programu BHT.)

"Ja tvrdim da je jedini način rada u Sarajevu, broj jedan, odbrana Republike Srpske." (Nebojša Radmanović, SNSD, na predizbornom skupu u Srebrenici.)

"Narod zna." (Predizborni slogan SDA.)

"Treba mi zraka, kruha, meraka." (Iz izborne pjesme SDP-a BiH.)

Kako ide ona kineska kletva? "Da Bog da živio u zanimljivim vremenima." Nas je, čini se, skroz pogodila.

(U slučaju da sam nekoga pogrešno citirao ili nepotpuno potpisao, unaprijed se izvinjavam. Izjave dajem bez komentara - a vi svoj sud o njima napravite sami. Dugo je do izbora, pa nije nemoguće da ova lista doživi i "drugu epizodu".)

Dok sam jutros u brižne ruke Gertrude, punašne službenice Austrijske savezne pošte u filijali 1030 Beč, predavao kovertu s destinacijom 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina, obuzeo me neki čudnovat osjećaj olakšanja i odgovornosti. Ne zato jer nešto posebno vjerujem Gertrudi, (nek je ona meni živa i zdrava) ili njenim kolegama odavde pa sve do rudne grude. Nego zato, jer sam u ovoj neviđeno blentavoj predizbornoj kampanji uspio, kol'ko-tol'ko zdravog razuma, odabrati one čiji su mi programi razumu i srcu najbliži, ali za koje prije svega vjerujem da će u ovoj državi u iduće četiri godine teški i zafrkani posao vođenja države i rješavanja problema raditi na dobrobit BiH kao države i njenih građanki i građana. I odgovornosti, jer je itekako i moja obaveza da iskoristim pravo da po pitanju ko će (i kako) u zemlji u kojoj sam rođen, i čiji sam državljanin, sjediti u dobro plaćenim funkcijama i raditi dobro plaćene poslove.

I nije bilo nimalo lahko. Da je suditi po predizbornim sloganima, ne bih odabrao - nikoga. "Naslagano" je tu svega, od jevrićevskog do nacional-romantičarskog, ufuranog do gramatički dvosmislenog, šupljeg do praznog. (Mrsko mi je nabrajati ovdje primjere, nemojte mi zahatoriti.) Nije bilo lahko, jer se ova nemilosrdna predizborna kampanja nacionalistički raspala po principu "naš (jadni, napaćeni, nevoljeni) narod bi bio sretan, da mu nije drugog": od silnih i suštinskih "rješenja" za nacionalno-patološke potrebe Bošnjaka (BiH bez Republike Srpske?), Srba (Republika Srpska bez BiH?) i Hrvata (Predsjedništvo bez Željka Komšića?), malo ko se stigne baviti porezima, nezaposlenošću, policijom, zaštitom čovjekove okoline, ženskim pravima ili presudama Suda u Strazburu. Svi nešto "brane", svako pliva u nekom svom vlastitom konceptu "države", a meni sve to miriše na onu "ko pred izbore laje - poslije izbora prima ministarsku platu."

Opasni su ti nacionalizmi, opasni do bola, i mada u svijetu nije nepoznat slučaj da se partije definišu i grupišu po etničkim kriterijima, cijela diskusija postaje opasna onda kada se partije okićene ikonografijom nacionalnog u predizbornoj kampanji počnu nemilosrdno razbacivati parolama protiv drugog i drugačijeg. Tako dobijemo kampanju sastavljenu od infantilnih vijesti o tome na koga kakva muha smije da leti, ko je u Federaciji "pravi Srbin" (a ko, valjda, lažni ili šta), ili o teniskim klubovima koji zbog potpore jednoj kandidatkinji drugog pozivaju da se povuče - pa da onda poslije svega toga čovjek ostane pametan.

Pomno prostudiravši ponudu jutros sam, dakle, uz pomoć punašne Gertrude i njenih pomoćnika iza kulisa, ispunio svoju građansku dužnost i poštom poslao svoje iksiće na četiri listića. Nemam namjeru otkriti za koga sam glasao - jako mi je stalo do toga da se svi u svoj izbor uvjere sami. I nije tačno da izbora nema: kazati da su "svi isti" je isto što i kazati "dobro je" - a o tome koliko nam je dobro (zahvaljujući, dobrim dijelom, ovim zaštitnicima nacionalno-narodnog) dovoljno je pitati armiju penzionera, nezaposlenih, diskriminiranih, i tako redom. Ja vjerujem u to da se "država i narod" brane zapošljavanjem, borbom protiv korupcije, borbom za raznolikost. Sve ostalo je bezvezno (i bezobrazno) trošenje narodnih para.

I nije bitno da li će ovi za koje sam glasao ući u Predsjedništvo i razne parlamente. Jedini bačen glas je glas onoga koji na dan izbora ostane kod kuće. Glasati za bilo koju političku opciju, za bilo kog kandidata, je glas podrške tim ljudima i njihovim naporima. Po principu - hoćemo još. A to da sigurno nećemo još ovog haosa iz kojeg svakim danom ispadamo i siromašniji, i nazadniji, i zatucaniji - to zna čak i Gertrude.

Možda sam baš zato, okićen "izbornim" osmijehom od uha do uha, jutros od Gertrude izlazeći iz poštanskog ureda dobio - pusu. Eto vidite: izbori još nisu ni prošli, a već sad ima nafake od njih.

"A kad će Jugoslavija?", pitao sam nestrpljivo ukućane te subotnje večeri, 6. maja 1989. Bio sam fasciniran onim što je iz televizora marke EI Niš zračilo te večeri: prvi put sam u životu čuo za nešto što se zove retoromanski, vidio Gilija iz Izraela koji je bio tek malo stariji od mene, Dankinju koja pleše s dirigentom, i tako redom - i skužio da se tu neke zemlje s nekim pjesmama - na raznim jezicima! - takmiče da nešto osvoje. Neke su pjesme odlične, neke katastrofalne, a najviše je sladunjavog, kičastog šlagera. Kakvog je te godine poslala i Jugoslavija, koja je pjevala posljednja i, po principu "ko se zadnji smije, najslađe se smije", pobijedila. SFRJ je te godina osvojila Evroviziju, a Evrovizija osvojila mene.

I tako je Evrovizija uvijek bila i nekakvo ogledalo stvari koje se događaju oko mene - 1990., u Zagrebu, kad je Toto Cutugno pobijedio s pjesmom koja se zvala "Insieme: 1992" u jakoj konkurenciji pjesama posvećenoj padu željezne zavjese; 1991., na Jugoviziji, kad je Bebi Dol pobijedila zahvaljujući glasovima samo od žirija iz Novog Sada, Prištine, Beograda i Titograda - a u Rimu na Evroviziji dobila čitav jedan bod, i to od bratski nesvrstane Malte; 1993., kada smo kao djeca u ulazu komšijama na priredbi "izveli" Fazlinu "Sva bol svijeta", i tako redom. Jezici, zastave, države, pjesme - prošle su godine i puno se toga promijenilo, a ja sam još uvijek isti onaj Eurovision junkie od ranije. Ukinut je orkestar, ukinuta je obaveza da se pjeva na "svom" jeziku, uveden televoting, pa ponovo uveden žiri, otišle su Italija, Luksemburg ili Austrija, a došle razne Moldavije, Bjelorusije, Azerbejdžani i Armenije, i s njima polufinalne večeri, i čitav jedan blještavi šou cirkus koji se eeumalo pretvorio u takmičenje o tome, da izvinete, u koga je veća dijaspora. I unatoč svemu tome, kol'ko god je voljeli ili ne, kol'ko god se nervirali našim rezultatima/izborom pjesme/pobjednikom, takmičenje za pjesmu Evrovizije ostaje najgledaniji ne-sportski televizijski spektakl u Evropi, i to tako svake godine nanovo, po principu nova godina, nova nafaka!

Tako i ove godine: večeras se u Oslu održava "finale", sa 25 pjesama (i "pjesama") iz isto toliko zemalja, doduše, na samo sedam jezika - gro pjesama, pa tako i naša, je na engleskom. Četranest zemalja - među njima Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji, Švedskoj, Slovačkoj ili Malti - tako je "pao grah" da ih nema u finalu.

U finalu ima svega: otvoriće ga Safura iz Azerbejdžana, koja važi za favorita, a na bini je, u rječima jednog eksperta, "napravila više grešaka nego plesnih koraka." Zatvoriće ga Chanée & N'Evergreen iz Danske, s laganom, nimalo neobičnom (pa zato i nimalo napornom) pjesmicom "In a moment like this." I mada Švedska nije u finalu, i azerbejdžanska i danska pjesma su iz pera švedskih kompozitora. U finalu je i sjajna Hera  Björk sa Islanda koja - i glasom i zamašnim dimenzijama - podsjeća na islandske vulkane, u finalu je i predivna Sofo Nižaradze iz Gruzije, koja je u polufinalu svoju diznijevsku baladu izvela predivno. U finalu su turski rokeri maNga, belgijski kantautor Tom Dice, i izraelski srcolomac Harel Skaat. U finalu je - zajedno sa zemljom domaćinom, te Velikom Britanijom, Francuskom i Španijom - i Lena iz Njemačke, koja slovi za favorita i nakon 1982. ima istinsku šansu da Njemačkoj po drugi put dovede evrovizijsku pobjedu.

U finalu je i Srbija, s Milanom Stankovićem, "sinom" beogradske Grand produkcije i pjesmom Gorana Bregovića s tekstom Marine Tucaković (koji joj je, da izvinete, očigledno "došao na zahodu", pun banalnih stihova poput "Grudi ti, Ljubice, haubice..."), i bjeloruska balada o leptirima (uključujući i pjevačice s krilima leptira na haljinama), i armenski poljoprivredni etno-pop o kajsijama. U finalu je i Rus Petar Nalić, unuk Tuzlaka Zahida Nalića - da se malo pohvalim, brata moje ćukunnene, Hajrije Nalić - s pjesmom koja, ruku na srce, baš i nije za pohvalit se. Ali eto, rodbina se ne kudi. :)

Na koncu, sa startnim brojem šest, u finalu je i naš Vukašin Brajić. Ovaj Sanjanin je svako novu probu djelovao sve sigurnije i, što jest', jest',  zasluženo ušao u finale s dopadljivom, nenapornom rok baladom Dine Šarana. Njemu - te Elmi Selimović, Dunji Gelineo, Danijeli Večerinović, Marku Vulinoviću i Edvinu Hadžiću - večeras puno sreće i zasluženog uspjeha. A vama, drage moje i dragi moji, želim ugodno veče uz meni dragog i sad već legendarnog Dejana Kukrića, nasljednika nimalo manje legendarne Ismete Dervoz-Krvavac. Neka pobijedi ko pobijedi, a o tome je li najbolji ili nije ćemo se svađati u sedmicama koje dolaze.

Terviseks! Tako se nazdravlja na estonskom, jeziku koji je službeni u zemlji čijoj su reprezentaciji naši Zmajevi od nezavisnosti zabili najveći broj golova - čitavih četrnaest komada. Estonija je mala zemlja, 350 km duga a 240 km široka, Estonaca ima nešto malo više od miliona, ali je zato Estonija po mnogo čemu primjer super sređene zemljice i estonci su na svoj ("mali ali zeznuti") jezik - eesti keel - itekako ponosni. (Uzgred, estonski alfabet ima 27 slova, od kojih su zadnjih jedanaest - pomalo čudnim redoslijedom - s, š, z, ž, t, u, v, õ, ä, ö te ü.)

Od finskog, bliskog jezičkog rođaka koji se govori s druge strane Finskog zaliva, odvaja ga nešto veći broj riječi posuđenih posebno iz njemačkog. Međutim, zajednički im je ohoho-sistem padeža - finski ih ima petnaest, zajedno s akuzativom; estonski ima "samo" četrnaest (funkciju akuzativa u jednini preuzima genitiv, a u množini nominativ). Posebna je nauka ući u fazon partitivu (osastav na estonskom), padežu koji hem se nepravilno tvori, hem označava, recimo, neodređenu (a Bogme i određenu) količinu, ili nešto što lingvisti zovu "djelomičnim objektom." Tako se ja te volim - tebe, u partitivu - na estonskom kaže ma armastan sind.

Zahvaljujući kako ludom padežnom sistemu, tako i nevjerovatnoj ugro-finskoj ljubavi prema složenicama, estonski jezik je u stanju izbaciti riječi poput kõrbekuumuses ("u pustinjskoj vrućini"), Roheneemesaared ("Zelenortska ostrva") ili maailmameistrivõistlused ("svjetsko prvenstvo").

Kad se Estonci pitaju za zadravlje, fraza koju koriste je Kuidas käsi käib?, što u doslovnom prijevodu znači "kako ti ide ruka". Valjda zato, jer u hladnoj i mračnoj estonskoj zimi ljudima bez slobodne ruke za čašicu ljute (recimo slatkog, biljnog likera Vana Tallinn - stari Tallinn) ne može nikako biti dobro. Čime, eto, opet dođosmo na početak priče: terviseks ja head nädalavahetust! Uzdravlje, i ugodan vam vikend! :-)

Tekst na slici uz ovaj post, sõda on labi, znači "rat je gotov" - i uzet je, Creative Commons licencom, iz čuvene poruke Johna Lennona i Yoko Ono.